MUZIČKE SCENE U SRBIJI – DOMAĆI IZVOĐAČI NA FESTIVALIMA
Bojana Radovanović
Marija Maglov
Explosive stage i Festival srpskog podzemlja – Festival u festivalu i Scena u malom
U istraživanju većih festivala i festivalskih bina koje su posvećene ekstremnijim muzičkim žanrovima poput metala, panka, hardkora i roka, nametnuli su se Explosive Stage, ʻekstremna’ bina Exit festivala u Novom Sadu, i Festival srpskog podzemlja u Beogradu. Specifičnosti ovih muzičkih pravaca i njihovih supkultura i ʻscenskih formacija’ neminovno utiču na organizaciju većih događaja koje bi te supkulture i scene trebalo da okupljaju na jednom mestu. Svakako, ideja sažimanja lokalne, translokalne i virtuelne scene i svih njenih elemenata (izvođači, publika, muzička industrija) ostaje identična kao i kod drugih festivala, ali su uslovi, ciljevi i efekti ovih manifestacija, usled prirode ʻekstremnog’ zvuka, nešto drugačiji.
Explosive Stage, nekadašnji Metal Hammer Stage, ustanovljen je na Exit festivalu 2005. godine sa namerom da ʻzastupa boje’ pomenutih ʻtvrđih’ žanrova i njihovih podvrsta. U vreme kada je nastala, ova bina nije u tolikoj meri bila underground mesto festivala, međutim, sa sve većom zastupljenošću elektronske i mainstream popularne muzike na festivalu, Explosive ostaje jedna od malobrojnih bina koja čuva svoju prvobitnu ideju. Exit festival se, od 2000. godine i „nultog“ Exit-a (Noise Summer Fest) smeštenog između zgrade Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i leve obale Dunava, održava svake godine na Petrovaradinskoj tvrđavi u trajanju od (prosečno) četiri dana. Explosive bina u proseku dnevno ugosti deset izvođača, kako iz zemlje i regiona, tako i iz inostranstva.
Budući da se radi o svojevrsnom „festivalu u festivalu“, kako je to rekao Milan Rakić, jedan od organizatora,[1] konceptualna ograničenja su drugačija u odnosu na ostale festivale koje smo obuhvatili istraživanjem. Organizacija Explosive bine praktično deluje kao zasebni festival, uređujući svoju programsku šemu, ali pod kapom i finansijskim svodom čitavog Exit festivala. To je, verovatno, činjenica koja se najjasnije ističe u poređenju ove bine sa ostalim manifestacijama. Pored toga, oni se takođe susreću sa zadacima usklađivanja domaćih i stranih bendova, te istovremenim delovanjem na svim nivoima scene. Centralno mesto, odnosno, pozicija headliner-a, po pravilu je ostavljena za strane bendove, dok su domaći i bendovi iz regiona pozicionirani tako da ih okružuju, tj. da zauzimaju početne ili završne termine.
Koliko god poznato i jako ime svira na Explosive bini, to je i dalje duboki underground za publiku koja dolazi recimo samo na Main stage.
Milan Rakić[2]
U pogledu podsticajnog delovanja na domaću scenu, Explosive Stage dodeljuje nagrade najboljim autorskim bendovima, ističući da je nastup na ovoj bini „prestiž“, važna referenca za dalju karijeru i šansa za povezivanje i umrežavanje sa stranim bendovima odgovarajućih žanrova. Takođe, ova bina povezana je sa Xtreme binom Revolution festivala, koji je po koncepciji i programu srodan Exit-u, a koji se održava svake godine u Rumuniji, što omogućava svojevrsnu ʻrazmenu’ izvođača između ova dva festivala.
U istraživanju većih festivala i festivalskih bina koje su posvećene ekstremnijim muzičkim žanrovima poput metala, panka, hardkora i roka, nametnuli su se Explosive Stage, ʻekstremna’ bina Exit festivala u Novom Sadu, i Festival srpskog podzemlja u Beogradu. Specifičnosti ovih muzičkih pravaca i njihovih supkultura i ʻscenskih formacija’ neminovno utiču na organizaciju većih događaja koje bi te supkulture i scene trebalo da okupljaju na jednom mestu. Svakako, ideja sažimanja lokalne, translokalne i virtuelne scene i svih njenih elemenata (izvođači, publika, muzička industrija) ostaje identična kao i kod drugih festivala, ali su uslovi, ciljevi i efekti ovih manifestacija, usled prirode ʻekstremnog’ zvuka, nešto drugačiji.
Explosive Stage, nekadašnji Metal Hammer Stage, ustanovljen je na Exit festivalu 2005. godine sa namerom da ʻzastupa boje’ pomenutih ʻtvrđih’ žanrova i njihovih podvrsta. U vreme kada je nastala, ova bina nije u tolikoj meri bila underground mesto festivala, međutim, sa sve većom zastupljenošću elektronske i mainstream popularne muzike na festivalu, Explosive ostaje jedna od malobrojnih bina koja čuva svoju prvobitnu ideju. Exit festival se, od 2000. godine i „nultog“ Exit-a (Noise Summer Fest) smeštenog između zgrade Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i leve obale Dunava, održava svake godine na Petrovaradinskoj tvrđavi u trajanju od (prosečno) četiri dana. Explosive bina u proseku dnevno ugosti deset izvođača, kako iz zemlje i regiona, tako i iz inostranstva.
Budući da se radi o svojevrsnom „festivalu u festivalu“, kako je to rekao Milan Rakić, jedan od organizatora,[1] konceptualna ograničenja su drugačija u odnosu na ostale festivale koje smo obuhvatili istraživanjem. Organizacija Explosive bine praktično deluje kao zasebni festival, uređujući svoju programsku šemu, ali pod kapom i finansijskim svodom čitavog Exit festivala. To je, verovatno, činjenica koja se najjasnije ističe u poređenju ove bine sa ostalim manifestacijama. Pored toga, oni se takođe susreću sa zadacima usklađivanja domaćih i stranih bendova, te istovremenim delovanjem na svim nivoima scene. Centralno mesto, odnosno, pozicija headliner-a, po pravilu je ostavljena za strane bendove, dok su domaći i bendovi iz regiona pozicionirani tako da ih okružuju, tj. da zauzimaju početne ili završne termine.
Koliko god poznato i jako ime svira na Explosive bini, to je i dalje duboki underground za publiku koja dolazi recimo samo na Main stage.
Milan Rakić[2]
U pogledu podsticajnog delovanja na domaću scenu, Explosive Stage dodeljuje nagrade najboljim autorskim bendovima, ističući da je nastup na ovoj bini „prestiž“, važna referenca za dalju karijeru i šansa za povezivanje i umrežavanje sa stranim bendovima odgovarajućih žanrova. Takođe, ova bina povezana je sa Xtreme binom Revolution festivala, koji je po koncepciji i programu srodan Exit-u, a koji se održava svake godine u Rumuniji, što omogućava svojevrsnu ʻrazmenu’ izvođača između ova dva festivala.
Sa druge strane Dunava, Festival srpskog podzemlja (FSP) je, kako mu i ime kaže, u potpunosti posvećen domaćim bendovima koji su aktivni na ekstremnim scenama. Za tri godine na njihovim binama nastupilo je 44 domaća benda. FSP je jednodnevni festival koji se, počevši od 2015. godine, održava svake godine u Domu omladine Beograda. Osnovna zamisao koja stoji iza festivala jeste potreba za održavanjem i promovisanjem domaće scene. Pored metal, pank, doom, hardkor, sludge, rok bendova, ovaj festival okuplja i umetnike, fotografe, novinare i male izdavače, koji svi zajedno na tom mestu i u tom intenzitetu, čine scenu u malom. Tako, iako je muzički program predviđen za kasnije, večernje termine, kapije FSP-a se otvaraju ranije istoga dana, kako bi posetioci mogli da pogledaju izložbe fotografija i umetničkih dela, i na štandovima se upoznaju sa radom i izdanjima izdavačkih kuća, specijalizovanih časopisa, stripova i slično. Za FSP je karakteristično, kao, uostalom i za program Explosive Stage-a, da su na jednom mestu skupljeni bendovi iz različitih, često ideološki i idejno veoma udaljenih podžanrova metal, rok i pank muzike. Međutim, imajući u vidu da su u pitanju scene koje se neminovno u određenoj meri poklapaju, pa tako primećujemo da one ponekad dele fanove, izdavače i prostore za koncerte, one se, pogotovo u malim i lokalizovanim sredinama, i umrežavaju radi uspešnijeg funkcionisanja, naročito na manifestacijama ovakve vrste.[3]
Kriterijumi za odabir bendova su precizno naznačeni, i donekle slični sa svim do sada pomenutim festivalima, bar kada je reč o selekciji domaćih bendova: potrebno je da bend bude aktivan, kvalitetan, da snima i redovno izvodi svoju muziku na koncertima i drugim festivalima. Pored toga, najvažniji uslov je postavljen u vidu žanrovskih ograničenja – bend mora da se „kreće u underground vodama“. Uopšte uzev, uticaj FSP-a na domaću scenu je nesumljivo pozitivan. On radi na razvijanju i jačanju saradnje između muzičara i publike, organizatora, novinara, umetnika, fotografa i pisaca, i, što se naročito ističe, promovišu muziku koja nije mainstream. Protekle godine napravljen je, pored promocije festivala po društvenim mrežama i plakatnim najavama, važan iskorak ka velikim medijima. Naime, festival je propratila i o njemu izveštavala ekipa televizijske emisije Mera za muziku Radio-televizije Srbije.
[1]Vidi: Bojana Radovanović, O sceni, festivalima i značaju živih svirki sa Milanom Rakićem, http://www.cepom.org/razgovor-milan-rakic.html
[2] Vidi: Bojana Radovanović, ibid.
[3] Za više uvida o preklapanju i umrežavanju scena ekstremne muzike, vidi: Keith Kahn-Harris, Extreme Metal: Music and Culture on the Edge, Oxford-New York, Berg, 2007.
Kriterijumi za odabir bendova su precizno naznačeni, i donekle slični sa svim do sada pomenutim festivalima, bar kada je reč o selekciji domaćih bendova: potrebno je da bend bude aktivan, kvalitetan, da snima i redovno izvodi svoju muziku na koncertima i drugim festivalima. Pored toga, najvažniji uslov je postavljen u vidu žanrovskih ograničenja – bend mora da se „kreće u underground vodama“. Uopšte uzev, uticaj FSP-a na domaću scenu je nesumljivo pozitivan. On radi na razvijanju i jačanju saradnje između muzičara i publike, organizatora, novinara, umetnika, fotografa i pisaca, i, što se naročito ističe, promovišu muziku koja nije mainstream. Protekle godine napravljen je, pored promocije festivala po društvenim mrežama i plakatnim najavama, važan iskorak ka velikim medijima. Naime, festival je propratila i o njemu izveštavala ekipa televizijske emisije Mera za muziku Radio-televizije Srbije.
[1]Vidi: Bojana Radovanović, O sceni, festivalima i značaju živih svirki sa Milanom Rakićem, http://www.cepom.org/razgovor-milan-rakic.html
[2] Vidi: Bojana Radovanović, ibid.
[3] Za više uvida o preklapanju i umrežavanju scena ekstremne muzike, vidi: Keith Kahn-Harris, Extreme Metal: Music and Culture on the Edge, Oxford-New York, Berg, 2007.